11. joakiminterfest 2016 bilten 5
TRANSCRIPT
1
Dan četvrti
„VOZ” PROTUTNJAO FESTIVALOM
Polovina, ovogodišnjeg, 11. JoakimInterFesta je, čini nam
se, pravi trenutak da porazgovaramo sa teatrologom
Draganom Bošković, moderatorkom razgovora sa
stvaraocima. teatrolog i pozorišni kritičar Dragana Bošković
je na InterFestu od samog njegovog početka. Učestvovala je
u njegovom nastajanju, i bivala prisutna na ovoj
međunarodnoj pozorišnoj smotri i kao predsednik žirija,
selektor, voditelj razgovora... Dakle jedna od
najkompetentnijih sagovornika da proceni gde je i dokle je
stigao JoakimInterFest na ulasku u drugu deceniju svoga
postojanja.
- Podsetila bih da smo nekada imali dva JoakimFesta, jedan
koji se odnosio na tekstove domaćih pisaca, jer se tada
„Sterijino pozorje” odvojilo od tog koncepta - evo, od ove
godine mu se vraća, a drugi smo koncipirali kao
JoakimInterFest na kome možemo da vidimo neke teatarske
tendencije koje nisu iz našeg pozorišnog prostora.
Učestvovala sam od samog početka u oba festivala.
JoakimFest smo vodili pod sloganom „Prvi put s ocem u
teatar”, zbog Joakima Vujića - oca našeg pozorišta i on je
bio naš odgovor na ono što se tada dešavalo na „Pozorju”,
dok je ovaj festival JoakimInterFest bio naš odgovor na
BITEF. Više nam, u Kragujevcu koga smo
još davno definisali kao - teatropolis nije bilo ni potrebno,
podseća ona, dodajući i nabrajajući da je ovde bivala
selektor, predsednica žirija, već i ranije, kao i sada
moderator okruglog stola...
- Onda me jedno vreme, sticajem raznih okolnosti i raznih
uprava nije bilo nekoliko godina i evo me ponovo u ulozi
voditelja okruglog stola, gde posle mog velikog iskustva u
pozorištu sa ljudima koji su akteri predstava mogu da
razgovaram na teme i pitanja za koja smatram da interesuju
publiku, one koji sede preko puta nas, kaže Dragana
Bošković.
Po njoj se na InterFestu nešto nije mnogo promenilo.
- Baš to i smatram kvalitetom jer je od samog početka bio i
ostao koncipiran da se na njemu prikazuju stvari koje su
istinite, tačne i savremene. JoakimInterFest je sve to i dan
danas. Smenjuju se selektori, dolaze nove i drugačije
predstave, nikada se svi u tome u potpunosti ne složimo do
kraja - to vam je kao u fudbalu - da svako ima svoju viziju
„koje baš predstave obavezno moraju da budu na
InterFestu” a, kada se završi svaki od ovih naših festivala,
onda čovek, sam sa sobom, pa i pozorišni kritičar mora da
bude pošten i kaže: „Pa, u stvari, može i ovako.”, smatra
ona.
2
Iako je neke od predstava sa takmičarskog repertoara već
gledala i pisala o njima ne želi da govori unapred.
- Pozorište je živ organizam i nikada ne znate kakva će
predstava da bude baš te večeri. Neki put gledam po tri-četiri
puta istu predstavu a onda kada je gledam na nekom
festivalu se iznenadim - prijatno ili neprijatno. Bude potpuno
drugačija. To je odnos između živog čoveka na sceni i živog
odnosa u publici i uvek može da bude drugačije, iskusno
tvrdi Dragana Bošković, ne libivši se, kao i uvek da izrekne
svoj sud ovome što smo do sada videli na festivalu.
- Mislim da je bilo dobrog pozorišta i da su to bile predstave
koje su pre svega odrazile duh vremena a što se umeća tiče,
glumačkog, rediteljskog, ostalih saradnika na predstavama -
apsolutno su sve na visokom nivou i sve baš zaslužuju da
budu u jednoj ovakvoj selekciji. To je jedino bitno, da jedna
selekcija bude ujednačena tako da kvalitet predstava, ma
koliko ne između sebe bile različite, bude sličan. Mi smo
sada na pola festivala a u ovom prvom delu koji za nama je
zaista tako i bilo, zaključuje naša sagovornica.
Četvrtog dana 11. JoakimInterFesta na takmičarskom
repertoaru bila je predstava „Voz” beogradskog „Zvezdara
teatra” koju je po tekstu američkog kultnog književnika
Kormaka Makartija adaptirao i na scenu ove kuće postavio
naš proslavljeni glumac Voja Brajović.
Mnoga Makartijeva dela su ekranizovana i prevedena kod
nas i objavljena kao romani poput: „Nema zemlje za starce”,
„Put”, „Svi ti lepi konji”, „Kravi meridijan” a i po ovom
njegovom literarnom predlošku u SAD je snimljen film „The
sunset limited”. Svoju premijeru u „Zvezdara teatru”
predstava „Voz” je imala 24. oktobra prošle godine dok je
svetska premijera predstave „Voz” („The Sunset Limited”)
izvela pozorišna trupa „Stepski vuk” u Čikagu 18. maja pre
tačno 10 godina.
U predstavi igraju Sergej Trifunović (Crni) i Voja Brajović
(Beli) koji sem režije potpisuje i adaptaciju ovog teksta.
Predstava „Voz” je, što da se lažemo, u Kragujevac i na
JoakimInterFest došla ovenčana slavom. Vojislav Brajović je
dan ranije u Sarajevu dobio za ulogu Belog u ovom komadu
nagradu „Žan Marolt” kao najbolji glumac na Prvim danima
„Jurislava Korenića”. Predstava je ove godine ostvarila
veoma uspešnu regionalnu turneju, ovenčana je brojnim
nagradama (uključujući i sarajevsku prekjučerašnju) a, u
sredu, 11. oktobra na matičnoj sceni „Zvezdare” najavljeno
je njeno jubilarno 50. izvođenje - mada su se akteri
predstave Brajović i Trifunović na razgovorima posle nje na
našoj Maloj sceni složili pred brojnom publikom i
obožavaocima da im je sinoćnje izvođenje u našem Teatru
bilo 54. igranje „Voza”.
- Inspirisan delom Kormaka Makartija, jedino što želim ovom
predstavom je da izazovem kritički odnos i svest o tome
kuda ide ovaj svet ide. I naravno, pre svega, čovekoljublje,
koje ima veliku moć da spreči propast civilizacije. Po mom
mišljenju, najbolji lek za čoveka i njegovo najjače oružje je
kultura čiji su najvažniji segmenti umetnost i reč, kratak je i
jasan u svojoj rediteljskoj eksplikaciji Brajović.
Da u početku svega beše reč, slaže se i njegov kolega
Sergej Trifunović.
- Reč, istovremeno najskuplja i najjeftinija stvar. Ništa se ne
bagateliše tako olako kao reč. Pokušavam da napišem nešto
za program, ali mi se u lice ceri zaludnost tog čina. da se išta
smisleno da napisati, scenska postavka ovog dela, bila bi
besmislena. Ovo nije pozorišna predstava. Ovo je nešto sa
čime ćemo se svi mi, sudarati do kraja života, tog voza bez
konduktera, kome se početna, krajnja i usputna stanica, ne
mogu znati, napisao je on u programu predstave povodom
premijere „Voza”.
Festivalska publika je u prepunoj Sali sa ovacijama ispratila
predstavu, a koliki je utisak ona ostavila na nju svedoči i
njeno veliko prisustvo na razgovorima na Maloj sceni posle
predstave, što, da budemo pošteni i nije baš uvek slučaj.
Naravno, da to nije promaklo iskusnom oku moderatorke
razgovora Dragani Bošković.
- Ovoliki broj prisutnih na razgovorima može se protumačiti
harizmom dvojice protagonista predstave, „otvorila” je ovom
konstatacijom ona sinoćnji razgovor, ne „krijući” da je
predstavu već ranije gledala (više puta), pisla o njoj i svrstala
je u izbor najboljih pet u prošloj sezoni.
Po njoj videli smo predstavu „Voz” rađenu po delu Kormaka
Makartija koga kod nas, istakla je voditeljka, ljudi koji ne
čitaju mnogo znaju kao autora predloška za film „Nema
zemlje za starce” koji je dobio četiri „Oskara”. Na inicijativu
Voje Brajovića, Makartijev tekst „The sunset limited” preveli
su Milica i Branislav Mihajlović a Dragana Bošković je upitala
reditelja, kako ona pretpostavlja, da li je originalni tekst
mnogo duži.
- Otprilike smo skratili tekst za trećinu, jer Makarti nije
napisao dramu, nego roman u dijaloškoj formi. On je
vrhunski pisac i intelektualac i nije se ni upuštao u pisanje
teksta po svim zakonima dramaturgije nego je napisao svoj
pogled na tematiku verovanja i neverovanja. Zaista je mnogo
toga štrihovano, toliko - da je još jedan komad mogao da se
napiše, rekao je Brajović, dodavši da je on na početku
veoma hrabro štrihovao komad u prvoj ruci a zatim im je u
pomoć priskočila i Ivana Dimić koja je njemu i Trifunoviću
pomagala da sažmu ovako veliki tekst na tako delikatnu
temu, koja ipak, kao krajnji proizvod mora da ima to neko
vremensko ograničenje koje scensko izvođenje zahteva.
3
Ni Dragana Bošković, kao moderator razgovora nije bila
ništa manje iskrena i to iz dva razloga rekavši da se
pozorišnim kritičarima - „koji su listom pozdravili ovu
predstavu” činilo da „ima malo viška i da je njeno izvođenje
moglo da bude još malo kraće”.
- U pitanju je tako otvorena dramaturška struktura i da je
trajala još sat duže ona bi imala svoju unutrašnju logiku ali i
da je trajala pola sata manje isto bi mogla da se ispriča
jedna uzbudljiva priča, smatra ona, dodavši da je u pitanju
Brajovićev rediteljski prvenac sa opaskom „vreme je bilo”.
- Jednostavno je taj čin izašao iz mene sa potrebom da se
ovaj komad pokloni onom koji gleda kao i da ovog pisca
predstavimo našem gledalištu. Kada sam video film po ovom
predlošku „The sunset limited” koji je režirao glumac Tomi Li
Džons, u kojem igraju fantastično on i Semjuel L. Džekson,
shvatio sam da ulogu Crnog mora da igra glumac sa
energijom i svestranošću poput Sergeja Trifunovića, koji je
po meni svestraniji (svira, peva) od genijalnog L. Džeksona,
nije štedeo komplimente na račun svog scenskog partnera u
ovom slučaju, reditelj Brajović.
On priznaje da je nekoliko decenija mlađi (igra Belog), voleo
bi da sam igra Trifunovićevu rolu, ali i pošteno zaključuje da
ne poseduje sve njegove veštine.
Po njemu, svi, pa i gledaoci su učesnici u ovom scenskom
događanju.
- Nema potrebe da se dešava nešto... kao na bini, pa se
polako diže zavesa, pa mi igramo, pa se zavesa spušta...
Ne, jednostavno svi smo u nekoj vrsti povezanosti,
korespondencije..., pojašnjava Brajović inscenaciju svog
rediteljskog prvenca.
Na pitanje moderatorke kako je gradio svoju fantastičnu ali
jako zahtevnu ulogu Belog, Trifunović se prvo osvrnuo na to
kako je do njihove saradnje uopšte i došlo:
- Jednostavno, Voja me je zvao i rekao: „Sada ću da ti
pošaljem jedan tekst, a ti ćeš da mi kažeš koliko puta smo
mi to već odigrali. Sama, ovakva njegova najava značila je
da mi šalje nešto značajno i važno. Pročitao sam ga,
isplakao se i pozvao Voju i samo rekao: „Kad počinjemo?”,
kratak je bio on.
Što se tiče uloge Crnog Trifunović je pojasnio svoje viđenje:
- Ni jednog trenutka nisam razmišljao da pravim lik. To je
potpuno besmisleno, pogotovo u ovakvom projektu koji nije
predstava. To je nešto što „jednostavno izvire iz mene” jer
svi mi na planeti imamo iste želje, strahove, hteli bi da nas
Bog voli, želeli bi da preživimo... Potičemo svi iz istog izvora.
Ovaj tekst upućuje čoveka na svog bližnjeg, zove tog
bližnjeg bratom, kao Isus, nema likova, sve je potpuno
„dematerijalizovano”, bestelesno. Pričamo o duši. Ovo nije
predstava već scenska propoved. Zbog toga se ne
opterećujemo likovima, mizanscenom, scenografijom. Nema
čoveka koga se to ne tiče ili da ignoriše ovu temu, smatra
on.
Po Brajoviću ova predstava je i opomena - kuda ide svet,
koji je smisao našeg življenja. Pošto je JoakimInterFest
poznat po svom društvenom angažmanu a ne samo
umetničkim pozorišnim dometima voja Brajović je tokom
razgovora sam pojasnio kakva je njegova aktuelnost sada i
ovde:
- Kada tako nešto uzmemo, pogledamo na sceni ili
pročitamo u knjizi, onda se mi zapitamo, svako o svom
problemu. Negde su ti problemi, može se učiniti marginalni
a, negde akutni i zahvataju, na primer naše društvo, Srbiju,
bez obzira što se u samom tekstu na direktan način ne
govori bukvalno o tome. Ali, recimo, ako smo svesni da
mladost ode iz ove zemlje, pa se zapitamo: „Kuda ide naše
društvo?”, što sam ja uopšte živeo i rađao decu i onda, kako
sam došao dovde a, nisam to hteo... ? Ono što mene,
užasno kopka je kako to da se „prosto dešava” da ljudi
„projektuju” svoju decu da napuste i odu iz ove zemlje, što je
po meni krajnje nedopustivo i užasno nerodoljubivo. Decu od
14-15 godina već „projektuju”, taj izraz je užasan ali istinit,
projektuju da idu iz ove zemlje. Delo Kormaka Makartija
može da u vama probudi razmišljanje o suštini verovanja ali
se iz njega mogu „čitati” i „učitavati” i ovakve stvari i pitanja,
koja nisu tipična za podneblje u kojem priča nastaje ali za
naše jesu i te kako, nije se dvoumio on da podeli sa
publikom svoje dileme, dodavši da su njihovi prijatelji
sveštenici, monasi pa čak i mitropolit Porfirije gledali ovu
predstavu i svidela im se.
- Niko se zbog nje ne oseti povređenim, zato što ovo naše,
mi je i ne zovemo predstava kako je Sergej rekao, već
prestavlenije ne emituje nihilizam i pesimizam. Naprotiv,
svest o bolu proizvodi upravo nešto što je borba protiv toga,
zaključili su Brajović i Trifunović, s tim što za ovog potonjeg,
ova, „novela u dramskoj formi” počinje tek kada se predstava
završi - „počinje u našim glavama”. I protagonisti i gledaoci
su se zajedno složili da ovakve predstave još uvek mogu da
izazovu jak doživljaj i vrate, dobrano, poljuljanu veru u
čoveka.
Direktor kragujevačkog Teatra mr Vojo Lučić završio je
sinoćnje veče opaskom da je od trenutka kada je
obelodanjena selekcija za ovogodišnji JoakimInterFest reč
„Voz”, baš zbog ove predstave, postala najpopularnija u
Kragujevcu. Baš taj „Voz” sinoć je protutnjao 11.
JoakimInterFestom i gradom na Lepenici.
4
Večeras na repertoaru Scena Joakim Vujić, utorak, 11. oktobar 20.00 Atelje 212 Beograd
KAFA I CIGARETE – POZDRAV IZ BEOGRADA
posvećeno filmu Džima Džarmuša “Coffee and Cigarettes”
Režija: MIA KNEŽEVIĆ
Scenografija: Miljena Vučković
Kostimografija: Dragica Laušević
Igraju:
Ivana: MILICA MIHAJLOVIĆ
Relja: NEBOJŠA ILIĆ
Profesor (Danilo): TIHOMIR STANIĆ
Azra: DARA DžOKIĆ
Maša: MILICA TRIFUNOVIĆ
Student (On): MARKO GRABEŽ
Milenko: SVETOZAR CVETKOVIĆ
Već sam naslov predstave KAFA I CIGARETE – POZDRAV
IZ BEOGRADA jasno nagovaštava da je reč o svojevrsnom
autorskom odjeku kultnog filma “Coffee and Cigarettes”,
Džima Džarmuša.
Dramska priča i predstava, svojim smeštanjem na pozornicu
ne želi da preimenuje priču filma, naprotiv – koristeći samo
izvorni dramaturški model, želi da sa publikom podeli sasvim
lične teme, prepoznate u savremenom trenutku. I sve
strepnje i sve nade koje iz tih tema proizilaze. Susreti –
slučajni ili priželjkivani; odlasci – željeni ili iznuđeni;
neizvesnost svakog trenutka ka kome žurimo, neminovnost
svakog trenutka koji nas očekuje… jednom rečju sam život,
neizmerno bogat, satkan od nebrojeno mnogo slojeva i
značenja, tuga i radosti, susreta i rastanaka – uz kafu i
cigarete, možda se može makar malo bolje razumeti.
Reč reditelja
Nikada ne znamo kada će neki slučajni susret ili susret koji
pripada svakodnevnoj rutini, pokrenuti u nama duboka i nova
osećanja i suočiti nas sa novim vrednovanjem, kako
sadašnjih tako i trenutaka iz prošlosti. Kafa i cigarete, kao
ritual kojima se prepuštamo između lične navike pretvorene
u potrebu i društvenog konteksta u kojem učestvujemo čine
te trenutke ponekad i sudbinski
______________________________________________